Član
Imali ste sudar, auto će vam završiti kod limara i vi sad želite znati što će se dalje događati sa vašim limenim ljubimcem. Evo odgovora:
1. DOLAZAK VOZILA I PREGLED:
Prvo kada slupani automobil dođe u radionu, vrši se detaljan pregled! Piše se spisak za nove dijelove koje treba naručiti, i za dijelove koji će se popravljati.
Na kraju kad je auto gotov sa pregledom piše se spisak potrošnih materijala. Nakon procijene štete i dogovora o preuzimanju vozila ono dalje ide u limarsku radionu.
2. LIMARSKA RADIONA:
Tu dolaze auti sa jačim oštećenjima i udubljenjima.
Udubljena vrata, jedno od češćih oštećenja na automobilima, se vrlo lako daju izravnati ali ovisno o jačini udarca.
Za lakša oštećenja postoji jedan aparat koji izvlači lim i njime tako ravna vrata. Prvo se masa stavi na vrata, zatim se taj aparat stavi na udubljenu površinu i lijepi se za nju lagano je čupkajući vani. I tako se taj postupak više puta ponavlja dok se ne dobije ravna površina.
Kod jačih oštećenja koja se ne mogu tim aparatom izvući van koriste se razne poluge kojima se izbija lim.
U tim slučajevima se mora skinuti kompletno sve sa unutrašnje strane vrata te tim polugama izbijati lim vani. Istovremeno se lim izvana treba zagrijavati da bi lim bio što mekaniji (i da ga se lakše vrati u prvobitno stanje).
Nakon te obrade uglavnom ostanu još mali "čvegeri" točke na limu koje se trebaju izlupati da bi bile potpuno ravne. To se radi sa ravnim limarskim čekićem i babicom.
Unutar vrata se stavi "babica", a izvana se nabija čekićem.
Kod auta koji su oštećeni na prednjem dijelu je malo teže. Postoje izvlačilice (koje rade na pritisak ulja) i lanci kojima se izvlače dijelovi koji su se savinuli kod sudara.
Za skuplje i bolje aute koristi se tzv. "stol". Na njega se stavi auto i učvrsti se sa svih strana tako da se ne može pomaknuti i zatim ga izvlače pomoću lanaca već spomenuta izvlačila koja rade na pritisak ulja.
Na tom stolu se vrlo precizno može izvući cijela šasija.
Kod jačih sudara, primjerice kad stradaju nosači motora treba se kompletno izvadit motor i sve ostalo što bi moglo smetati pri saniranju oštećenja.
Ali kad ti nosači stradaju po meni to više nije isplativo popravljati jer se i cijela šasija deformira i auto nakon popravka može vući previše u jednu stranu!
U nekim slučajevima takvi se dijelovi pile van i zavarivaju se polovni dijelovi nađeni na raznim autootpadima.
Kod zavarivanja novih dijelova treba paziti na centriranje i odstupanje, za to treba jedan vrlo iskusan i precizan limar.
Kada limar sve nove dijelove naštima i sve razmake dobro napravi, i još kada isproba sve dijelovi je li odgovaraju i je li razmak u redu onda auto može ići na pripremu za lakiranje.
3. PRIPREMA ZA LAKIRANJE:
Na udubljenim vratima limar prvo brusilicom pobrusi dio koji je obradio. Zatim drugi radnik to brusi strojno sa grubim šmirglom. Kada se ne osjete prijelazi sve je spremno za nanošenje dvokomponentnog kita.
Kit se miješa sa otvrđivačem i zatim se nanosi na dio koji je pobrušen. Sloj ne mora biti predebeo. Sve ovisi o tome kako je limar dobro obradio taj dio!
U radionicama za pripremanje se uglavnom nanosi poprilično otvrđivača tako da bi se kit što prije stvrdnuo, jer u dobrim lakirnicama ima puno posla i auti moraju što prije biti gotovi ali i kvalitetno napravljeni.
Nakon kitanja se fenom koji postiže temperaturu i do 500 stupnjeva ubrzava stvrdnjavanje kita. Kit se fino da obraditi i još kad je malo mekan. Prvo grubim šmirglom granulacije od 80 pa onda sa šmirglom granulacije 120, može i finije. A na kraju sa najfinijim šmirglom od 320 ili 400 granulacije se to zagladi.
Nakon tog postupka auto se ispuhuje zrakom iz kompresora i to cijeli jer je sve puno prašine. Pogleda se još obrađeni dio i kitom koji se brzo suši (uglavnom se taj kit nalazi u tubi i zelene je boje) u tankim slojevima se pokrivaju sitne rupice u kitu.
Sad se auto može odgurati u komoru ili se može stavljat u filler u radionici. Filler se stavlja kao temeljna boja ali više tako da prekrije kit i sve sitne rupice u njemu.
Na kit se stavlja blajh. To je kao neki graničnik koji će trebati kod brušenja na vodu ili na suho.
Dva sata prije kraja radnog vremena se manje više svi pokitani auti stavljaju u filler, tako da bi se mogli do drugog dana osušiti. Taj filler se može pošmirglati na suho sa finijim šmirglom ili na vodu sa vodobrusnim šmirglom granulacije 500 za akril lakove i vodobrusnim šmirglom granulacije 1000 za metalik lakove. Stavlja se uvijek 3 ruke fillera, tako da se nebi prešmirglao poslije.
To je važno u lakirnicama upravo zato da im se boja može primiti na taj ošmirglani filler.
Sad se auto izgura na dvorište i fino se cijeli pere. Najbolje je uvijek dobro oprati spužve i uvijek svježu pjenu napraviti i upotrebljavati šampon koji odmašćuje.
Najprije se pere dio koji će se lakirati pa onda cijeli auto. Zatim se dobro osuši i ide u komoru na lakiranje.
LAKIRANJE:
Ako je zima vani onda se komora malo ugrije na nekih 40-45 stupnjeva tako da lakirer može unutra ispuhivati auto od vode, a ujedno se sva voda suši kad se komora ugrije. Slijedi obljepljivanje cijeloga auta makar neki to ne rade jer misle da će svu maglu od boje povući komora i da neće padat po laku. Ali najbolje je zaštititi cijeli automobil.
Kada se cijeli oblijepio, dijelovi koji se lakiraju čiste se posebnim papirom i sredstvom M600 koji odmašćuje. Zatim se uzima silikonska krpa i prebriše se uz pomoć zraka iz kompresora.
Sad nastupa lakirer koji u više slojeva nanosi boju u vremenskim razmacima od 10 minuta, sve dok se više ne vidi filler. To je ovisno i o boji, dakle je li rijetka, gusta, hoće li dobro pokriti ili neće... To je sve upitno. Kod lakiranja u komori se odozgo upuhuje zrak, a dolje se uvlači tako da magla od farbe ne pada svugdje okolo.
Na kraju kad je auto cijeli polakiran, lakirer izlazi iz komore i uključuje je na 60 stupnjeva i tako pola sata da bi se boja stisnula i da bi auto mogao ići vani na montiranje i da ga se može još iznutra očistiti i predati vlasniku.
1. DOLAZAK VOZILA I PREGLED:
Prvo kada slupani automobil dođe u radionu, vrši se detaljan pregled! Piše se spisak za nove dijelove koje treba naručiti, i za dijelove koji će se popravljati.
Na kraju kad je auto gotov sa pregledom piše se spisak potrošnih materijala. Nakon procijene štete i dogovora o preuzimanju vozila ono dalje ide u limarsku radionu.
2. LIMARSKA RADIONA:
Tu dolaze auti sa jačim oštećenjima i udubljenjima.
Udubljena vrata, jedno od češćih oštećenja na automobilima, se vrlo lako daju izravnati ali ovisno o jačini udarca.
Za lakša oštećenja postoji jedan aparat koji izvlači lim i njime tako ravna vrata. Prvo se masa stavi na vrata, zatim se taj aparat stavi na udubljenu površinu i lijepi se za nju lagano je čupkajući vani. I tako se taj postupak više puta ponavlja dok se ne dobije ravna površina.
Kod jačih oštećenja koja se ne mogu tim aparatom izvući van koriste se razne poluge kojima se izbija lim.
U tim slučajevima se mora skinuti kompletno sve sa unutrašnje strane vrata te tim polugama izbijati lim vani. Istovremeno se lim izvana treba zagrijavati da bi lim bio što mekaniji (i da ga se lakše vrati u prvobitno stanje).
Nakon te obrade uglavnom ostanu još mali "čvegeri" točke na limu koje se trebaju izlupati da bi bile potpuno ravne. To se radi sa ravnim limarskim čekićem i babicom.
Unutar vrata se stavi "babica", a izvana se nabija čekićem.
Kod auta koji su oštećeni na prednjem dijelu je malo teže. Postoje izvlačilice (koje rade na pritisak ulja) i lanci kojima se izvlače dijelovi koji su se savinuli kod sudara.
Za skuplje i bolje aute koristi se tzv. "stol". Na njega se stavi auto i učvrsti se sa svih strana tako da se ne može pomaknuti i zatim ga izvlače pomoću lanaca već spomenuta izvlačila koja rade na pritisak ulja.
Na tom stolu se vrlo precizno može izvući cijela šasija.
Kod jačih sudara, primjerice kad stradaju nosači motora treba se kompletno izvadit motor i sve ostalo što bi moglo smetati pri saniranju oštećenja.
Ali kad ti nosači stradaju po meni to više nije isplativo popravljati jer se i cijela šasija deformira i auto nakon popravka može vući previše u jednu stranu!
U nekim slučajevima takvi se dijelovi pile van i zavarivaju se polovni dijelovi nađeni na raznim autootpadima.
Kod zavarivanja novih dijelova treba paziti na centriranje i odstupanje, za to treba jedan vrlo iskusan i precizan limar.
Kada limar sve nove dijelove naštima i sve razmake dobro napravi, i još kada isproba sve dijelovi je li odgovaraju i je li razmak u redu onda auto može ići na pripremu za lakiranje.
3. PRIPREMA ZA LAKIRANJE:
Na udubljenim vratima limar prvo brusilicom pobrusi dio koji je obradio. Zatim drugi radnik to brusi strojno sa grubim šmirglom. Kada se ne osjete prijelazi sve je spremno za nanošenje dvokomponentnog kita.
Kit se miješa sa otvrđivačem i zatim se nanosi na dio koji je pobrušen. Sloj ne mora biti predebeo. Sve ovisi o tome kako je limar dobro obradio taj dio!
U radionicama za pripremanje se uglavnom nanosi poprilično otvrđivača tako da bi se kit što prije stvrdnuo, jer u dobrim lakirnicama ima puno posla i auti moraju što prije biti gotovi ali i kvalitetno napravljeni.
Nakon kitanja se fenom koji postiže temperaturu i do 500 stupnjeva ubrzava stvrdnjavanje kita. Kit se fino da obraditi i još kad je malo mekan. Prvo grubim šmirglom granulacije od 80 pa onda sa šmirglom granulacije 120, može i finije. A na kraju sa najfinijim šmirglom od 320 ili 400 granulacije se to zagladi.
Nakon tog postupka auto se ispuhuje zrakom iz kompresora i to cijeli jer je sve puno prašine. Pogleda se još obrađeni dio i kitom koji se brzo suši (uglavnom se taj kit nalazi u tubi i zelene je boje) u tankim slojevima se pokrivaju sitne rupice u kitu.
Sad se auto može odgurati u komoru ili se može stavljat u filler u radionici. Filler se stavlja kao temeljna boja ali više tako da prekrije kit i sve sitne rupice u njemu.
Na kit se stavlja blajh. To je kao neki graničnik koji će trebati kod brušenja na vodu ili na suho.
Dva sata prije kraja radnog vremena se manje više svi pokitani auti stavljaju u filler, tako da bi se mogli do drugog dana osušiti. Taj filler se može pošmirglati na suho sa finijim šmirglom ili na vodu sa vodobrusnim šmirglom granulacije 500 za akril lakove i vodobrusnim šmirglom granulacije 1000 za metalik lakove. Stavlja se uvijek 3 ruke fillera, tako da se nebi prešmirglao poslije.
To je važno u lakirnicama upravo zato da im se boja može primiti na taj ošmirglani filler.
Sad se auto izgura na dvorište i fino se cijeli pere. Najbolje je uvijek dobro oprati spužve i uvijek svježu pjenu napraviti i upotrebljavati šampon koji odmašćuje.
Najprije se pere dio koji će se lakirati pa onda cijeli auto. Zatim se dobro osuši i ide u komoru na lakiranje.
LAKIRANJE:
Ako je zima vani onda se komora malo ugrije na nekih 40-45 stupnjeva tako da lakirer može unutra ispuhivati auto od vode, a ujedno se sva voda suši kad se komora ugrije. Slijedi obljepljivanje cijeloga auta makar neki to ne rade jer misle da će svu maglu od boje povući komora i da neće padat po laku. Ali najbolje je zaštititi cijeli automobil.
Kada se cijeli oblijepio, dijelovi koji se lakiraju čiste se posebnim papirom i sredstvom M600 koji odmašćuje. Zatim se uzima silikonska krpa i prebriše se uz pomoć zraka iz kompresora.
Sad nastupa lakirer koji u više slojeva nanosi boju u vremenskim razmacima od 10 minuta, sve dok se više ne vidi filler. To je ovisno i o boji, dakle je li rijetka, gusta, hoće li dobro pokriti ili neće... To je sve upitno. Kod lakiranja u komori se odozgo upuhuje zrak, a dolje se uvlači tako da magla od farbe ne pada svugdje okolo.
Na kraju kad je auto cijeli polakiran, lakirer izlazi iz komore i uključuje je na 60 stupnjeva i tako pola sata da bi se boja stisnula i da bi auto mogao ići vani na montiranje i da ga se može još iznutra očistiti i predati vlasniku.